Turizam koji dolazi i turizam koji ostaje

U manjim sredinama to se posebno dobro vidi. Kada gosti dođu izvan špice sezone, nema gužve, nema nervoze, nema osjećaja da si statist u vlastitom gradu. Tada turizam izgleda onako kako bi možda i trebao izgledati – ljudski.

Nije slučajno da sve više posjetitelja zaobilazi velika središta i traži manja mjesta poput naših u Istri. Ne dolaze zbog velikih hotela ni svjetlećih reklama, nego zbog tišine, razgovora i osjećaja da su došli negdje gdje se još živi, a ne samo iznajmljuje.

Današnji gost sve rjeđe pita koliko nešto košta, a sve češće tko stoji iza toga. Tko je napravio ovo vino, tko je ubrao masline, tko kuha ručak. U tome je snaga malih mjesta, ali i njihova odgovornost. Jer autentičnost se lako izgubi ako se počne glumiti.

Primjeri poput Dubrovnik ili Venecija često se spominju kao upozorenje. Gradovi koji su postali pozornice, a stanovnici kulisa. Nitko ne želi takvu sudbinu, ali ona ne dolazi preko noći. Dolazi polako, uz opravdanja i dobre sezone.

Zato bi možda pravo pitanje trebalo biti ne koliko gostiju želimo, nego kakve goste. I koliko smo spremni zbog njih mijenjati vlastiti život. Jer turizam može biti prilika, ali i teret. Može donijeti novac, ali i odnijeti mir.

Na kraju, gosti će otići. Brojke će se zaboraviti. A ono što ostaje jest mjesto u kojem živimo. I način na koji smo odlučili u njemu živjeti.

(R.B.)

To je turizam koji ostaje.