Sjećate li se kada smo bili bogati, a da to nismo ni znali?

Miris tek pokošene trave tijekom ljetnih praznika. Zvono bicikla kojim si dozivao prijatelje iz ulice. Zvuk televizora koji je označavao početak omiljenog crtića. Baka koja je vikala da dođeš na ručak, a ti si odgovarao:

„Još samo pet minuta!”

Nije bilo mobitela. Nije bilo društvenih mreža. Nije bilo stotina fotografija u džepu. Ali gotovo svi imamo osjećaj da smo tada živjeli nekako... punije.

Djeca su izlazila iz kuće čim bi doručkovala i vraćala se tek kada bi se upalila ulična rasvjeta. Roditelji nisu morali slati deset poruka da provjere gdje smo. Dovoljno je bilo da znaju kako smo negdje u susjedstvu.

Najveća kazna bila je kada bi ti mama rekla da danas ne smiješ van.

Ljeti su se hladile lubenice u bunaru ili kadi. Sok se razrjeđivao vodom da traje dulje. Sladoled je bio poseban događaj, a ne svakodnevna navika. Imali smo manje, ali smo se zbog toga svakoj sitnici više veselili.

Igre nisu trebale punjač

Sve je to bilo dovoljno da dan proleti.

Danas imamo gotovo sve.

Brži internet. Veće televizore. Pametnije telefone. Više mogućnosti nego ikada prije.

Ali ponekad se čini da nam nedostaje upravo ono što se nije moglo kupiti – bezbrižnost.

Možda zato nostalgija nije tuga za prošlošću. Ona je podsjetnik da su najljepši trenuci često bili oni najjednostavniji.

(R.B.)