Prvašići s pelenama – tabu tema koja postaje stvarnost

Učitelji i pedagozi u posljednje vrijeme sve češće upozoravaju na porast broja djece koja u školu dolaze još uvijek noseći pelene. Iako je riječ o temi koja izaziva nelagodu ili čak osudu u javnosti, važno je sagledati širu sliku i razumjeti razloge iza ovog fenomena, koji je prisutan u različitim zemljama, pa i u Hrvatskoj.

Promjene u razvojnim obrascima

Prije nekoliko desetljeća, većina djece bila bi potpuno toaletno osposobljena već do treće godine života. Danas sve češće roditelji odgađaju odvikavanje od pelena, pa se sve više mališana u predškolskoj dobi – pa čak i pri upisu u prvi razred – još uvijek oslanja na pelene u manjoj ili većoj mjeri.

Razlozi su brojni i složeni. Neki od ključnih čimbenika uključuju:

• Kasniji početak odvikavanja zbog promjene roditeljskih pristupa i savjeta stručnjaka koji potiču nenasilne i razvojno usklađene metode.

• Preopterećenost roditelja poslom, brigom o više djece i nedostatkom podrške okoline.

• Korištenje pelena kao “sigurnosne mreže” za djecu s određenim razvojnim izazovima ili psihološkim teškoćama.

• Porast ekrana i sjedilačkog načina života, koji može usporiti senzornu povezanost i osviještenost tijela.

Psihološke i društvene posljedice

Nošenje pelena u školskoj dobi može imati negativan utjecaj na samopouzdanje djeteta, njegovu socijalizaciju i prihvaćenost u vršnjačkoj skupini. Djeca su vrlo osjetljiva na razlike i mogu razviti osjećaj srama ili biti meta zadirkivanja. Učitelji, koji nisu obučeni za asistenciju u ovakvim situacijama, često se nađu bez adekvatnih alata i podrške.

Reakcije škole i institucija

Neki razredi u osnovnim školama sve se češće suočavaju sa situacijama u kojima učitelji moraju intervenirati zbog nezgoda ili pomagati djeci s higijenom. To otvara pitanje odgovornosti – tko je zadužen za pomoć djetetu u ovim slučajevima, kakva je uloga školskih psihologa, i koliko su škole pripremljene za takve izazove?

Kako pomoći roditeljima i djeci?

Stručnjaci savjetuju da se na ovu temu ne gleda s osudom, već kao na poziv za zajednički rad roditelja, vrtića, škola i zdravstvenih ustanova.

Preporuke uključuju:

• Ranu edukaciju roditelja o važnosti toaletnog treninga i podrške djetetu kroz proces.

• Veću dostupnost savjetovališta za roditelje.

• Individualni pristup djetetu koje pokazuje kašnjenje u razvojnim fazama, bez stigmatizacije.

• Bolju povezanost zdravstvenog i odgojno-obrazovnog sustava.

 Vrijeme za otvoreni razgovor

Ovaj izazov ne treba postati teren za optuživanje roditelja ili sustava, već poticaj za otvaranje dijaloga. Djeca zaslužuju razumijevanje, a roditelji pomoć u rješavanju problema koji sve češće postaje vidljiv i u učionicama.

(R.B.)