Najviše boli ono 'Da sam barem...'

Postoji trenutak koji svi poznajemo.

Čujete nečije ime, zastanete na sekundu i pitate: "Kako je on?" Ili: "Kako je ona?"

A onda dođe odgovor koji nikada nije lako čuti.

"Zar nisi znao? Preminuo je."

U tom trenutku vrijeme kao da nakratko stane. U glavi se počnu vrtjeti slike, razgovori, susreti koje ste godinama uzimali zdravo za gotovo. Prisjetite se osmijeha, rukovanja na ulici, slučajnog susreta u trgovini ili kave za koju ste uvijek mislili da će biti "jednom kasnije".

I odjednom shvatite da tog "kasnije" više nema.

Život nas uči mnogim stvarima, ali jednu lekciju nikada ne naučimo do kraja – koliko je prolazan.

Godinama gradimo kuće, stvaramo obitelji, radimo, planiramo, odgađamo telefonske pozive i posjete. Uvijek vjerujemo da ćemo imati još vremena. Još jedan vikend. Još jedan blagdan. Još jedno ljeto.

A onda nas stvarnost podsjeti da vrijeme nikome nije obećano.

Naši su stari to možda bolje razumjeli nego mi.

Živjeli su sporije. Poznavali su gotovo svakoga u svom mjestu. Kada bi netko otišao, nije to bila samo vijest jednoj obitelji. Bio je to trenutak koji je dotaknuo cijelu zajednicu. Ljudi su ostavljali posao, zatvarali trgovine, dolazili na posljednji ispraćaj i bili jedni uz druge. Ne zato što su morali, nego zato što su znali koliko je važno biti prisutan kada netome život stane.

Danas živimo drugačije.

Imamo telefone, društvene mreže i informacije koje putuju brže nego ikad prije. Pa ipak, paradoksalno, često tek danima kasnije saznamo da je netko koga smo poznavali zauvijek otišao.

Netko nije vidio objavu.

Netko nije čuo zvona.

Netko više ne živi u rodnom kraju.

Netko je mislio da će nazvati sutra.

I zato mnogi ostanu bez prilike da posljednji put kažu zbogom.

A posljednji pozdrav nije važan zbog onih koji odlaze.

Njima više ne možemo promijeniti ništa.

Važan je zbog nas.

Zbog osjećaja da smo učinili ono što smo mogli. Da smo pokazali poštovanje. Da smo bili uz obitelj koja prolazi kroz jedan od najtežih trenutaka u životu. Da smo zatvorili jedno poglavlje na način koji čovjek zaslužuje.

Jer čovjek zapravo ne nestane onoga dana kada umre.

Nestane tek onda kada ga se više nitko ne sjeća.

Sve dok netko izgovara njegovo ime, prisjeti se njegove dobrote, njegovih riječi ili osmijeha, dio njega i dalje živi među nama.

Možda je upravo zato sjećanje jedna od najvrjednijih stvari koje možemo sačuvati.

Ne košta ništa.

Ne traži puno vremena.

Traži samo da ne zaboravimo.

Da zastanemo.

Da dođemo.

Da zapalimo svijeću.

Da stisnemo nečiju ruku.

Da kažemo: "Bio je dobar čovjek."

Jer na kraju, kada se jednom podvuče crta ispod svih naših života, neće biti važno koliko smo imali, nego koliko smo značili drugima.

Neće ostati naši automobili, titule ni računi.

Ostat će priče.

Lica koja će nas pamtiti.

Djela koja smo ostavili iza sebe.

I ljudi koji će, kada čuju naše ime, na trenutak zastati.

Jednog dana svi ćemo postati nečije sjećanje.

Pitanje je samo kakvo ćemo sjećanje ostaviti.

(R.B.)