U školskim klupama sjede djeca koja bi trebala razmišljati o prijateljstvima, sportu, prvim ljubavima i tome što žele biti kad odrastu. Umjesto toga, mnogi već vrlo rano razmišljaju o ocjenama, izgledu, novcu, prihvaćanju društva i tome kako ih drugi vide. Današnja mladost nije nužno teža od mladosti prethodnih generacija. Ali je definitivno drugačija.

Biti mlad nikada nije bilo jednostavno, no današnji tinejdžeri odrastaju uz stalnu prisutnost digitalnih tehnologija i društvenih mreža. Od njih se očekuje da postižu dobre rezultate, brinu o izgledu, njeguju prijateljstva, budu aktivni i rano planiraju karijeru. Učenik koji nakon nastave ide na trening, piše zadaću i odgovara na poruke može izgledati uspješno, a zapravo biti iscrpljen.

Život koji izgleda savršeno

Današnja djeca odrastaju uz društvene mreže. Instagram, TikTok i druge platforme postale su dio svakodnevice, a granica između stvarnog i virtualnog života sve je tanja.

Na ekranu su svi lijepi, nasmijani, uspješni i okruženi prijateljima.

A onda mlada osoba pogleda sebe.

Nema novu odjeću. Nije bila na putovanju. Nije pozvana na određeno druženje. Nema dovoljno pratitelja. Njezina fotografija nije dobila onoliko reakcija koliko je očekivala.

Možda će odrasloj osobi takav problem izgledati beznačajno. Tinejdžeru često nije.

Jer u tim godinama tuđe mišljenje ima ogromnu težinu.

I dok roditelj može reći „isključi mobitel“, mlada osoba zna da se društveni život njezine generacije dobrim dijelom odvija upravo tamo.

Pritisak da budu uspješni

Ocjena je nekada bila povratna informacija o tome koliko je učenik savladao gradivo. Danas ona često nosi puno veći teret.

Hoće li biti dovoljno dobra za željeni fakultet? Hoće li razočarati roditelje? Hoće li se moći upisati u srednju školu koju želi? Hoće li jednog dana pronaći posao?

Pitanja o budućnosti dolaze sve ranije.

A paradoks je u tome što od mladih tražimo da donose ozbiljne odluke u trenutku kada se njihov karakter, interesi i pogled na svijet još uvijek intenzivno mijenjaju.

Maturant iz Istre ili s Kvarnera tako može istodobno razmišljati o fakultetu, mogućnosti odlaska u Zagreb ili inozemstvo, troškovima života i tome hoće li se jednog dana uopće moći samostalno osamostaliti.

To je puno toga za jednu mladu osobu.

„Samo se druže“ – ili ipak ne?

Odraslima ponekad izgleda da mladi danas imaju sve.

Mobitel. Internet. Automobil kada postanu punoljetni. Mogućnost putovanja. Bezbroj sadržaja za zabavu.

Ali dostupnost ne znači nužno i zadovoljstvo.

Mladi se mogu dopisivati s desecima ljudi, a osjećati se usamljeno.

Mogu biti okruženi prijateljima, a osjećati da ih nitko zapravo ne razumije.

Mogu svakodnevno objavljivati fotografije, a istodobno biti nezadovoljni vlastitim izgledom.

U tome možda leži jedan od najvećih paradoksa njihove generacije: nikada nije bilo lakše biti povezan s drugima, a istodobno nikada nije bilo toliko prostora za uspoređivanje i osjećaj da nismo dovoljno dobri.

Nasilje koje ne završava nakon zadnjeg školskog sata

Postojao je trenutak kada bi dijete nakon škole zatvorilo vrata kuće i ostavilo školske probleme iza sebe.

Danas to više nije tako jednostavno.

Ako se dogodi sukob u školi, on može završiti u razrednoj WhatsApp grupi. Fotografija može biti proslijeđena drugima. Neprimjeren komentar može ostati zapisan. Video se može proširiti među učenicima prije nego što odrasli uopće shvate što se dogodilo.

Digitalno nasilje nema školsko zvono.

I upravo zato zahtijeva ozbiljan pristup roditelja, škole i cijele zajednice.

A gdje su roditelji u toj priči?

Roditelji današnje djece također nisu u jednostavnoj situaciji.

Rade, brinu o egzistenciji, pokušavaju uskladiti posao i obitelj i istodobno žele svojoj djeci pružiti što više.

Često iz najbolje namjere postavljaju visoke standarde.

„Moraš više učiti.“
„Nemoj trošiti vrijeme.“
„Što ćeš poslije škole?“
„Moraš misliti na budućnost.“

Sve su to rečenice koje proizlaze iz brige.

Ali mladoj osobi ponekad treba nešto sasvim drugo.

Ne još jedan savjet.

Nego da je netko sasluša.

Ne trebamo ih žaliti. Trebamo ih razumjeti.

Važno je pritom ne napraviti još jednu pogrešku – današnju mladež proglasiti „izgubljenom generacijom“.

Nisu.

Mladi danas imaju ogromne mogućnosti. Brzo uče, lako dolaze do informacija, povezuju se s ljudima iz cijelog svijeta, stvaraju sadržaj, pokreću inicijative i otvorenije razgovaraju o problemima o kojima su prethodne generacije često šutjele.

Imaju svoje slabosti, kao što ih je imala svaka generacija.

Ali imaju i jednu veliku prednost – mogu biti ono što prethodne generacije nisu mogle.

Zato pitanje ne bi trebalo biti jesu li današnji mladi bolji ili gori od mladih prije dvadeset, trideset ili pedeset godina.

Pitanje bi trebalo biti:

Jesmo li im kao društvo stvorili dovoljno prostora da budu mladi?

Možda ih trebamo samo češće pitati – kako si?

Ponekad iza lošije ocjene nije lijenost.

Iza povučenosti nije nezainteresiranost.

Iza nekoliko sati provedenih na mobitelu nije uvijek samo neposlušnost.

A iza rečenice „nije mi ništa“ ponekad se krije puno toga.

Zato bi možda bilo dobro da, umjesto još jednog pitanja o školi, treningu ili budućnosti, odrasli ponekad jednostavno pitaju:

„Kako si?“

I onda – šute.

Ne nude odmah rješenje. Ne uspoređuju s vlastitim djetinjstvom. Ne govore kako je „nama bilo puno teže“.

Samo slušaju.

Jer mlad čovjek ne treba uvijek nekoga tko će mu objasniti kako funkcionira život.

Ponekad mu treba netko tko će mu pokazati da u tom životu nije sam.

Mladost nije problem koji treba riješiti. Mladost je razdoblje koje treba razumjeti. A možda je upravo to nešto što smo u svijetu koji stalno traži više – od mladih počeli zaboravljati.

(R.B.)