Kako su se promijenili učenici, roditelji i učitelji te njihovi međusobni odnosi

Još nekoliko dana dijeli nas od kraja školske godine. Dok današnji učenici provjeravaju ocjene na mobitelima i planiraju ljetne praznike, mnogi roditelji, bake i djedovi ovih se dana prisjećaju jednog sasvim drugačijeg školskog svijeta.

Svijeta bez interneta, bez društvenih mreža, bez pametnih telefona i bez roditeljskih WhatsApp grupa.

Tada nije bilo poruka učiteljima u kasnim večernjim satima, nije bilo fotografiranja svake školske aktivnosti niti svakodnevnog praćenja ocjena putem aplikacija. Kad bi dijete krenulo u školu, roditelji su vjerovali da je u sigurnim rukama i da će ono što se događa u učionici ostati između učenika i učitelja.

Učitelj nije bio samo osoba koja predaje gradivo. Bio je autoritet, odgojitelj, savjetnik, a često i jedna od najuglednijih osoba u mjestu. Njegova riječ imala je težinu koju je danas teško usporediti s bilo čim.

Kada bi učenik kući donio lošu ocjenu, roditelji najčešće nisu odlazili u školu tražiti objašnjenja. Prvo bi razgovarali sa svojim djetetom. Ako bi učitelj nekoga opomenuo zbog neprimjerenog ponašanja, malo tko bi odmah dovodio u pitanje njegovu odluku.

Naravno, ni tada nije sve bilo idealno. Bilo je više strogosti, manje razumijevanja za individualne razlike i manje prostora za otvoreni dijalog. No postojalo je nešto što mnogi danas spominju s dozom nostalgije – zajednički front roditelja i škole.

Djeca su znala da učitelj i roditelj uglavnom govore istim glasom.

Nakon nastave nije se jurilo kući pred ekran. Školske torbe završavale su u kutu sobe, a djeca na ulici, igralištu ili livadi. Igrale su se graničar, skrivač, nogomet, preskakalo se uže i vozio bicikl. U mnogim istarskim mjestima i selima djeca su pomagala roditeljima u vinogradima, maslinicima ili vrtovima, a slobodno vrijeme provodila su zajedno, licem u lice.

Danas je slika drukčija. Djeca imaju pristup znanju kakvo nijedna generacija prije njih nije imala. Mogu u nekoliko sekundi pronaći informacije za koje su njihovi roditelji nekad morali prelistavati knjige i enciklopedije. Škole su tehnološki opremljenije, nastava je modernija, a učenicima su dostupne brojne aktivnosti o kojima su nekada mogli samo sanjati.

Istovremeno, roditelji su više uključeni nego ikada prije. Ponekad i toliko uključeni da učitelji priznaju kako im je danas često teže nositi se s očekivanjima odraslih nego s ponašanjem djece.

Nekad se roditeljski sastanak održavao nekoliko puta godišnje. Danas informacije putuju trenutačno, a komunikacija traje praktički 24 sata dnevno.

Je li to napredak? U mnogočemu jest.

Jesmo li pritom nešto izgubili? Vjerojatno i jesmo.

Možda smo izgubili dio povjerenja koje je nekada postojalo između roditelja i škole. Možda smo izgubili malo strpljenja, malo samostalnosti i ponešto od bezbrižnosti koju su imale generacije koje su odrastale bez stalnih obavijesti, poruka i ekrana.

No bez obzira na sve razlike, jedno se nije promijenilo.

I današnji učenici i oni koji su u školskim klupama sjedili prije pola stoljeća jednako se raduju posljednjem školskom zvonu. Jednako maštaju o ljetu, moru, prijateljima i danima bez školskih obaveza.

A možda upravo u tome leži ljepota školovanja – vremena se mijenjaju, tehnologija napreduje, generacije dolaze i odlaze, ali uspomene na školske dane ostaju među najdragocjenijima koje nosimo kroz život.

Zato, dok ovih dana gledate svoju djecu kako spremaju školske torbe za posljednje dane nastave, zastanite na trenutak i prisjetite se vlastitog školovanja.

Možda nije bilo lakše nego danas, ali je sigurno bilo nezaboravno.

(R.B.)