Hpd Planik Umag među bogovima: Grčka avantura od Olimpa do Parnasa

Postoje putovanja na kojima samo obilazimo mjesta, a postoje i ona na kojima ih zaista proživimo. To su iskustvena putovanja. Naša grčka avantura bila je upravo takva, tjedan dana planina, staza, antičkih priča, samostana među stijenama, mora, dobre hrane i još boljeg društva. 

Grčku smo odlučili upoznati na način koji je nama ipak najbliži a to je planinarskim korakom, stazama koje vode kroz neke od njezinih najljepših krajolika. 

Olimp, prema domu bogova 

Prvi susret s Grčkom bio je uz more, u Leptokaryji, ali pogled je već tada bio usmjeren prema planini koja se dizala iznad nas. Olimp nije samo najviša grčka planina. To je mjesto na kojem su, prema grčkoj mitologiji, stanovali Zeus i ostali olimpijski bogovi, pa je teško hodati tim stazama, a da barem malo ne pomisliš na sve priče koje ih prate.

Uspon je započeo iz Prionije prema planinarskom domu Spilios Agapitos, smještenom na 2.100 metara nadmorske visine, podno najviših vrhova Olimpa. Do doma nas je čekalo nekoliko sati hoda i više od tisuću metara uspona, uglavnom kroz šumu koja nam je barem dobrim dijelom čuvala hlad. Kako su sati prolazili, razgovora je bilo sve manje, koraci su postajali nešto sporiji, a pomisao na dom sve privlačnija.

Kad smo napokon stigli, brzo smo se uklopili u njegov jednostavan planinarski ritam. Spava se u zajedničkim spavaonicama, a u 22 sata gase se svjetla jer većina planinara ustaje prije zore. Tako smo i zube prali u mraku, uz čeone lampe, dok na tuširanje nitko nije ni pomislio jer je voda bila planinski ledena. Hrana je, srećom, bila sasvim druga priča: obilna, topla i stvarno dobra.

Ranom zorom ponovno smo navukli gojzerice i krenuli prema vrhovima. Šuma u kojoj smo hodali prethodnog dana ubrzo je ostala iza nas, a pred nama su bili kamen, sipar i strme stijene Olimpa. Svi članovi naše grupe stigli su do Skale, na 2.866 metara, odakle se put dalje odvaja prema najvišim vrhovima. I već je dolazak do Skale bio ozbiljan uspon i lijep zajednički uspjeh cijele ekipe.

Veći dio grupe nastavio je prema Mytikasu, najvišem vrhu Grčke na 2.918 metara, dok su ostali članovi krenuli prema Skoliju, sa svojih 2.911 metara, drugom najvišem vrhu Olimpa. Skolio je i inače vrlo posjećen vrh, posebno među planinarima koji na Olimp dolaze na jednodnevni uspon. Pristup mu je pitomiji i manje tehnički zahtjevan od završnog uspona na Mytikasu, ali s gotovo iste nadmorske visine pruža pravi osjećaj visokogorja i impresivne poglede na najviše dijelove Olimpa.

Put prema Mytikasu pokazuje sasvim drugo lice planine. Završni dio vodi preko strmog i izloženog stjenovitog terena na kojem više nisu dovoljne samo noge nego na pojedinim dijelovima u penjanju pomažu i ruke. Toga dana sve je dodatno otežavala i gusta magla, a stijene su bile izrazito skliske, pa je svaki korak tražio posebnu pažnju.

Unatoč zahtjevnim uvjetima, Planik je toga dana ponosno položio zastavu na oba najviša vrha Olimpa. No osvojiti vrh znači tek odraditi pola posla. Trebalo je još prohodati cijeli put natrag do kombija. Nakon toliko sati na nogama više nismo bili sigurni je li se teže penjati ili spuštati. Srećom, otkrili smo da grčko pivo sasvim solidno nadoknađuje ozbiljan gubitak elektrolita. 😉 

Nakon takvog dana trebalo je malo usporiti. Sljedeći smo dan zato planinarske cipele nakratko zamijenili kupanjem, obilaskom autentičnog grčkog sela i, naravno, dobrom domaćom hranom. Sasvim drugačiji ritam i drugačije lice Grčke, ali nakon Olimpa itekako zasluženo.

Meteora, između zemlje i neba 

Nakon Olimpa stigli smo do Meteore,  čarobnog mjesta, toliko neobičnog i nestvarnog da više podsjeća na nečiju maštu nego na stvarni krajolik.

Već sam naziv dovoljno govori. Meteora znači „ono što lebdi u zraku“. I zaista, kada se približavaš tom neobičnom krajoliku, teško je razaznati gdje završava priroda, a gdje počinje ljudsko djelo. Iz ravnice se uzdižu golemi kameni stupovi, neki visoki i nekoliko stotina metara, a na njihovim gotovo nedostupnim vrhovima smjestili su se pravoslavni samostani.

Sve djeluje toliko nestvarno da više podsjeća na filmsku kulisu nego na stvarni krajolik. A Meteora je zaista to i bila. Jedan od samostana Meteore, samostan Svetog Trojstva, Agia Triada, poslužio je kao jedna od lokacija za snimanje filma o Jamesu Bondu For Your Eyes Only iz 1981. godine.

Prvi pustinjaci ovamo su dolazili još prije gotovo tisuću godina, tražeći mir i samoću u špiljama i pukotinama stijena. Kasnije su na vrhovima počeli nicati samostani, do kojih se nekada nije dolazilo stepenicama kao danas. Redovnici, namirnice i sve što je bilo potrebno za život podizali su mrežama i košarama pomoću užadi. Danas je Meteora na popisu UNESCO-ove svjetske baštine. Od nekadašnja 24 samostana danas ih je aktivno šest. 

Mi smo Meteoru odlučili upoznati hodajući njenim stazama, između golemih stijena, kroz šumu i od jednog samostana prema drugome. Čas bi nam se činilo da je neki od njih nadohvat ruke, a već nekoliko trenutaka kasnije ponovno bi se pojavio visoko iznad naših glava, gotovo nestvarno priljubljen uz stijenu. I dok tako hodaš tim krajolikom, teško je ne zapitati se kako je prije nekoliko stoljeća uopće bilo moguće izgraditi nešto na takvom mjestu.

Tako smo stazama Meteore prešli desetak kilometara, uz nezaobilazne uspone do samostana. Nakon Olimpa upala mišića već je sustigla dobar dio ekipe, pa kamene stepenice nisu uvijek dočekane s oduševljenjem. Ali stisneš zube i ideš dalje jer znatiželja je ipak bila jača od umornih nogu, a kad si već tamo, teško je razmišljati o tome što te sve boli dok iza sljedećih vrata čeka neki sasvim novi svijet.

Nakon nekoliko sati provedenih među stijenama i samostanima stigla je možda i najljepša završnica dana, zalazak sunca nad samostanima Meteore. Jednostavno bajkovito i nerealno.

Ako je Olimp bio mjesto na kojem smo tražili bogove, Meteora je bila mjesto na kojem smo barem na trenutak razumjeli zašto je čovjek želio biti što bliže nebu.

U Delfima malo manje nogama, malo više glavom 

Nakon planina i stijena stigli smo u Delfe, nekada jedno od najvažnijih mjesta antičkog svijeta i dom čuvenog Apolonova proročišta. Stari Grci vjerovali su da su Delfi središte svijeta, a ljudi su ovamo dolazili iz svih krajeva tražiti odgovore na pitanja o ratovima, putovanjima, ljubavi, brakovima i budućnosti.

Tu smo na trenutak usporili.

Hodali smo Svetim putem, istim onim kojim su prije više od dvije tisuće godina hodočasnici dolazili prema Apolonovu hramu kako bi od Pitije, delfske proročice, dobili odgovor bogova. 

Među porukama koje su dočekivale one koji su dolazili u Apolonovo svetište bila je i ona koja je preživjela stoljeća: „Upoznaj samoga sebe.“

Nakon Olimpa i svih kilometara koje smo već imali u nogama, ta je rečenica dobila sasvim novo značenje. Lijepo je hodati planinom u društvu, dijeliti put, razgovore i pogled s vrha, ali na kraju svatko ipak hoda za sebe. Ostajemo sami sa svojim mislima, umorom i sumnjama, ispitujemo vlastite granice i vodimo one male bitke sami sa sobom. Možda nas upravo zato planine toliko privlače jer negdje putem, korak po korak, upoznajemo i sami sebe.

Parnas 

Za posljednji planinarski izazov ostavili smo Parnas i njegov najviši vrh Liakouras na 2.457 metara.Čekao nas je još jedan ozbiljan planinarski dan, oko 18 kilometara hodanja i gotovo 1.000 metara uspona.

Parnas nas je dočekao potpuno drugačijim krajolikom od Olimpa. Prostrana, otvorena planina, nepregledne kamenite padine i oskudna vegetacija, sa sivim stijenama koje se izmjenjuju sa žućkastim i smeđim tonovima planinskih travnjaka. Na trenutke gotovo mjesečev krajolik, bez mnogo drveća i zaklona, u kojem pogled seže daleko preko okolnih planina i dolina. Upravo ta ogoljenost i prostranstvo daju Parnasu neku posebnu, pomalo surovu ljepotu.

Korak po korak stigli smo do Liakourasa, a nakon 18 kilometara i tisuću metara uspona umor se itekako osjećao. Bio je to naš posljednji veliki uspon u Grčkoj i pravi završetak planinarskog dijela avanture. Još jedan vrh, još jedan potpuno drugačiji krajolik i još nekoliko kilometara za naše već dobro razgažene gojze.

I za kraj, Solun 

Nakon svih uspona i kilometara došlo je vrijeme da planine zamijenimo gradskim ulicama. Našu grčku avanturu završili smo u Solunu, uz razgledavanje grada, neizbježni grčki ručak i šetnju živahnom rivom.

Kad na planinarsku avanturu putuješ avionom, mjesta u prtljazi nema baš na pretek, pa su prioriteti jasni, oprema ipak pobjeđuje modu. Tako smo se posljednjeg dana našli u lijepom i modernom Solunu u poprilično planinarskom izdanju. Možda se nismo sasvim uklapali među dotjerane šetače na rivi, ali nakon sedam dana provedenih po planinama to nam više nije bilo ni osobito važno.

Solun nam je tako poslužio kao lagani povratak u civilizaciju.

Malo povijesti i gradskog ritma, dobra grčka hrana, obala, a za sam kraj i polusatna vožnja pravim gusarskim brodom prije polaska prema aerodromu bio je sasvim prikladan završetak jedne malo drugačije Grčke.

Jer Planik očito ne ide samo jako.

Planik ide i daleko.

Izvor: HPD Planik, Nataša Lakota