Ako ovo čitate kasno navečer, možda vam upravo treba ono što cijeli dan odgađate

Onaj nakon što sve utihne.

Djeca zaspu, telefon na trenutak prestane zvoniti, posao ostane iza vas, a kuća postane neobično tiha.

I upravo tada, negdje između 22 i ponoći, mnogi ljudi prvi put tog dana ostanu sami sa svojim mislima.

Danju smo gotovo svi zauzeti.

Netko radi. Netko vozi djecu na trening. Netko odgovara na poruke. Netko rješava račune, popravlja nešto po kući, kuha, čisti, dogovara posao za sutra.

Netko se cijeli dan smije i govori da je sve u redu.

A onda dođe večer.

I odjednom nema toliko buke.

Tada se često pojavi ono pitanje koje smo tijekom dana uspješno gurali negdje u stranu:

„Jesam li ja zapravo dobro?”

Ne mora se raditi o velikim životnim krizama.

Ponekad je to samo osjećaj da ste umorni od svega.

Da vam nedostaje nekoliko sati samo za sebe.

Da već dugo niste razgovarali s nekim onako kako ste nekada razgovarali.

Da ste previše vremena potrošili na ljude koji vam nisu vraćali ni približno isto.

Ili da ste jednostavno zaboravili kada ste posljednji put nešto napravili samo zato što ste vi to željeli.

Navečer svi postanemo malo iskreniji

Postoji nešto zanimljivo u noći.

Danju imamo uloge.

Mi smo roditelji. Partneri. Radnici. Šefovi. Kolege. Prijatelji. Susjedi.

Netko od nas očekuje da budemo jaki.

Netko da budemo odgovorni.

Netko da riješimo problem.

A navečer, kada ostanemo sami, te uloge malo popuste.

I možda upravo zato neke stvari koje preko dana izgledaju nevažno navečer odjednom postanu velike.

Jedna rečenica koju nam je netko rekao.

Jedan pogled.

Jedan odnos koji više nije isti.

Jedna odluka koju mjesecima odgađamo.

Jedna osoba koju bismo voljeli nazvati, ali ne znamo kako početi razgovor.

I ona čudna misao:

„Je li ovo stvarno život koji sam želio?”

Ne treba se toga uplašiti.

Ponekad takve misli nisu znak da s nama nešto nije u redu.

Ponekad su samo znak da smo tijekom dana bili toliko zauzeti preživljavanjem obaveza da nismo stigli poslušati sami sebe.

A možda je najveći problem u tome što stalno čekamo „jednog dana”

Jednog dana ću više vremena provoditi s obitelji.

Jednog dana ću otići na put.

Jednog dana ću početi vježbati.

Jednog dana ću nazvati prijatelja.

Jednog dana ću promijeniti posao.

Jednog dana ću se malo više posvetiti sebi.

Problem je što „jednog dana” vrlo lako postane godina.

A onda pet godina.

A onda se jednog jutra probudimo i shvatimo da smo cijelo vrijeme čekali pravi trenutak.

A pravi trenutak nikada nije došao.

Možda zato što ne postoji.

Postoji samo današnji dan.

I možda nije potrebno napraviti ništa spektakularno.

Možda je dovoljno sutra nekome reći:

„Ajmo na kavu.”

Bez posebnog razloga.

Možda je dovoljno ugasiti telefon sat vremena ranije.

Prošetati.

Nazvati roditelje.

Zagrliti dijete malo duže nego inače.

Reći partneru nešto lijepo što već dugo mislite, ali nikako da izgovorite.

Ili jednostavno priznati sebi da ste umorni.

I da je sasvim u redu biti umoran.

Ako ste večeras još budni...

Možda ne morate odmah pronaći odgovore.

Ne morate večeras odlučiti hoćete li promijeniti posao, preseliti se, prekinuti odnos, pokrenuti biznis ili potpuno promijeniti život.

Velike odluke rijetko postanu bolje samo zato što ih donosimo u 23:47.

Ali možete napraviti nešto drugo.

Možete na trenutak stati.

Bez mobitela.

Bez televizije.

Bez tuđih mišljenja.

I postaviti si jedno jednostavno pitanje:

„Što mi trenutno u životu najviše nedostaje?”

Ne što drugi očekuju od vas.

Ne što biste „trebali” imati.

Ne što će susjed reći.

Ne što izgleda dobro na Facebooku.

Nego što vama nedostaje.

Možda ćete se iznenaditi odgovorom.

Jer možda vam ne nedostaje više novca.

Možda vam ne treba novi automobil.

Možda ne trebate još jedan izlazak.

Možda vam ne treba ni još jedan godišnji odmor.

Možda vam nedostaje mir.

Vrijeme.

Bliskost.

Razgovor.

Osjećaj da vas netko stvarno razumije.

Ili jednostavno osjećaj da vaš život ponovno pripada vama.

I zato, ako ovo čitate kasno navečer dok je većina ljudi oko vas zaspala, nemojte odmah krenuti razmišljati o svemu što nije dobro.

Sjetite se i onoga što jest.

Ljudi koje imate.

Trenutaka koje ste preživjeli.

Stvari koje ste napravili, a nekada ste mislili da nećete moći.

I svega što vas tek čeka.

Jer život se vrlo rijetko promijeni preko noći.

Ali se često promijeni jednom malom odlukom koju donesemo navečer, kada smo napokon dovoljno tihi da čujemo sami sebe.

A možda će baš sutra biti dan kada ćete nešto napraviti drugačije.

Ne zbog drugih.

Nego zbog sebe.

I možda je to sasvim dovoljno za početak.

(R.B.)